Za mnoge parove djeca su živi izraz i potvrda njihove veze, te upotpunjavanje obitelji. Zbog toga se vrlo bolno i teško doživljava izostanak dolaska novog naraštaja, vlastite djece.
Pojavljuju se i pitanja sljedećeg sadržaja: „Što to radimo krivo? “, „Da nije sa nama nešto u redu?” „Možemo li uopće imati djece? “
Dijagnoza da na spontani i uobičajeni način ne mogu dobiti djecu, kod parova najčešće prouzrokuje duboki osjećaj potištenosti i bespomoćnosti. Osjećaji srama i nepodobnosti se stvaraju zbog toga jer nisu u stanju „normalno“dobiti djecu. Da tijelo vrši jednu takvu „izdaju“ izaziva osjećaj ljutnje, straha, tuge, beznađa i također jednu potrebu za povlačenjem iz normalnog života. Ovako shvaćeni i tumačeni uzrok i posljedica ne mogu se voljnim putem lako izmijeniti, te mogu imati vrlo negativan učinak na tijelo i hormonalnu izmjenu tvari.
Da bi se stvorili optimalni uvjeti za začeće, važno je ponovo uspostaviti ravnotežu između duha i tijela.
U tome psihoterapeutski razgovor može pratiti partnere, kako bi se našla rješenja koja će im omogućiti povrat „pozitivnih“ osjećaja, samouvjerenost i opuštenost- neophodnih za ispunjenje cilja.
U tom smislu terapeutska pratnja može poduprijeti partnere i u ostalim fazama terapije:
• osloniti se na unutrašnje snage i na energiju međusobne veze
• ponovno oživjeti vezu partnera
• umjesto isključivog fokusiranja na još neriješeno pitanje dobijanja djeteta, ponovo oživljavati svakodnevne aktivnosti( kontakte sa prijateljima i obitelji, sport, putovanja, kultura, jednostavne svakodnevne zajedničke aktivnosti)
• ponovno se osnažiti psihički i tjelesno, što može imati pozitivan učinak na samosvijest i eventualno začeće
• kod predstojećih odluka u okviru eventualne terapije, biti osposobljen za donošenje najboljih rješenja
• moguće psihičke uzroke nerodnosti prepoznati i pokušati ih prevladati, kako bi se tijelo moglo pripremiti za trudnoću.
